Trnovito grmlje je ranjavajuće i razarajuće. Ono je opasno za ljudsku kožu. Ruže su tako lijepe, trnje je tako opasno. Bolje ga je ne zgrabiti ili ući u trnje. Potpuno je apsurdno, da ispletemo trnje za pokrivanje glave, jer bi to bilo, kao da želimo mučiti čovjeka.
Jedna kruna od trnova šipražja bit će stavljena na Isusovu glavu da ga muči i zlostavlja. Ona postaje raspoznajni znak. Kakav je to kralj koji se ne sjaji u zlatu? Kakav je to vladar, koji je toliko povrijeđen – označen od ljudske destruktivnosti? Čovjek boli, vičan patnjama. Jedan kojemu se vjeruje, kad o njima kaže, da mu pripadaju: "Vidio sam jade" (Izl 3,7).
Trnje kao znak Božje prisutnosti: u priči Izlaska, velikoj povijesti oslobođenja Izraelskog naroda, pokazuje se u trnju neshvatljivo, neizrecivo, silno. Mojsije pažljivo pristupa trnovitom grmlju na rubu stepe: "Grm sav u plamenu, a ipak ne izgara" (Izl 3,2). Vatra koja gori, a ipak ne škodi – kakva slika za ljubav? Goruća ljubav, koja ima vatru, ali nije uništavajuća. Jedna ljubav koja nosi s obzirom na rušilački bijes, ravnodušnost i prezir.
Kada gledamo na Božjeg slugu trnjem okrunjena, ta nam ljubav dolazi blizu. Ona gori, ali ne škodi. U njemu vidimo plamen Božje ljubavi i ujedno u licu izmučenog Isusa također lica onih, koji su kao i on povrijeđeni od psihičkog i fizičkog nasilja. "Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih" (Izl 3,8). Što Mojsije sluša kod gorućeg grma, to vrijedi nebrojeno puta za tražitelje Boga, koji u svojoj nevolji gledaju na Raspetoga. Oni gledaju na Neuglednoga kojeg drugi izbjegavaju, na "čovjeka boli, vična patnjama" (Iz 52,13-53,3), i doživljavaju u Njemu Božju prisutnost, koja je sišla i kao plamen ljubavi i u trnovom grmu daje utočište i nadu.
Mi ćemo sada kod čašćenja križa gledati na Isusa koji je okrunjen trnovom krunom i pred njim kleknuti. Molimo, da u njemu prepoznamo neizgorivu ljubav Božju, da se damo zapaliti od nje i postati ljudi koji ljube.
Fra Jozo Župić
Sadržaj preuzet s web adrese: franjevci-split.hr