Foto: Shutterstock.com
Tijelo Kristovo počiva u grobu. Svijet je ostao u mraku. Ona je jedino svjetlo koje još gori na zemlji.
Gospodinova Majka – moja Majka – i žene koje su slijedile Isusa iz Galileje, nakon obavljena ukopa i iskazivanja doličnog poštovanja, napustile su grob. Pala je noć.
Sve je gotovo. Djelo našega Otkupitelja je dovršeno. Sada smo djeca Božja, jer Isus je umro za nas i njegova nas je smrt otkupila.
Empti enim estis pretio magno! (1 Kor 6,20). Ti i ja smo otkupljeni za visoku cijenu.
Život i smrt Kristovu prenesimo u svoj život. Treba umrijeti kroz žrtvu i pokoru da bi Krist po ljubavi živio u nama. A tada slijedimo Kristov put sa željom da postanemo suotkupitelji svih duša. Moramo dati život za druge. Jedino tako živjet ćemo životom Isusa Krista; postati s njim jedno.
Ne znamo gdje su se apostoli nalazili one večeri kada je pokopano tijelo Gospodinovo. Možda su tumarali uokolo, izgubljeni i zbunjeni, bespomoćni, dezorijentirani i puni tuge.
Ako su već u nedjelju bili ponovno na okupu, to je zato što su u subotu, a možda i u petak navečer, otišli posjetiti Blaženu Djevicu. Njezina vjera, nada i ljubav štitile su Crkvu koja se rađa, slabu i uplašenu. Tako je rođena Crkva: pod zaštitom Isusove Majke. Još od početka ona je bila Utjeha žalosnih i onih u nevoljama. Ta subota kada su svi izvršavali obvezu blagdanskoga odmora “kako nalaže zakon”, za Gospu nije bio tužan dan: okončano je trpljenje njezina Sina. Ona vedro očekuje trenutak uskrsnuća.
Uvijek se možemo obratiti Blaženoj Djevici, tom vječnom svjetlu našega života, a osobito u situacijama kada smo napustili Krista i osjećamo se dezorijentirano i izgubljeno, poput apostola, jer smo se udaljili od žrtve i križa. Ona će nam vratiti nadu. Ovako joj se obraća sveti Ivan Damaščanski: “Odmor si za umorne, lijek za bolesne, luka za izgubljene u nevremenu, oprost za grješnike, slatka utjeha žalosnima, pomoć onima koji za pomoć mole.” Uz nju ćemo se pripraviti živjeti neizmjernu radost uskrsnuća.
Sadržaj preuzet s web adrese: Bitno.net