Stiri

Brak nije zajedništvo ni dviju duša ni dvaju tijela, nego dviju osoba. Njihovo je jedinstvo zaista “sjedinjenje”, neponovljivo spajanje tijela i duše koje pruža duboki užitak, a to spajanje muža i žene od početka je odredio Bog.

Poziv na ljubav prema drugoj osobi u okviru sakramenta braka poziv je da ljubimo tu osobu ne samo dobrohotnošću koju trebamo iskazivati prema svima, nego i spolno. U braku je muškarac pozvan ljubiti ženu cijelim svojim bićem, svojom dušom i svojim tijelom. Brak nije zajedništvo ni dviju duša ni dvaju tijela, nego dviju osoba. Njihovo je jedinstvo zaista “sjedinjenje”, neponovljivo spajanje tijela i duše koje pruža duboki užitak, a to spajanje muža i žene od početka je odredio Bog.

Prošlih dana započeti su radovi na obnovi sakristije. Trenutno se radi na žbukanju i postavljanju električnih kablova. Radovi nastavljaju započetu obnovu, stara žbuka bila je spuštena puno prije, sada radovi nastavljaju započetu obnovu. Trebalo je započeti obnovu jer zbog starosti žbuke i poda uvjeti bili su jako loši. Još prije, stari drveni pod bio je isčupan, posle toga bila je zabetonirana podloga, kad se radila obnova u crkvi, tada, električni kablovi bili su postavljeni svuda, tako isto i u sakristiji. Sada treba ugraditi električne kablove u žbuku, sve lijepo posložiti i povezati na struju.
Stavljamo nekoliko slike koje prikazuju radove u toku.

Ako patnju prihvatimo s povjerenjem i u miru, onda po njoj rastemo, ona nas odgaja, čisti, uči nas ljubiti na nezainteresiran način, čini nas siromašnima, poniznima, blagima i punima sućuti prema bližnjemu.

Treba dobro razumjeti jednu stvar: Kad prolazimo kroz neku patnju, više nas boli odbijanje patnje nego patnja sama po sebi, zato što boli pridodajemo breme odbijanja, pobune, srdžbe i brige što patnja u nama izaziva. Postajemo napeti i ukočeni jer ne prihvaćamo patnju, pa ona postaje još veća. Ako, naprotiv, imamo milost prihvatiti patnju i pristati na nju, ona postaje mnogo manje bolna. „Mirna patnja više nije patnja“, govorio je arški župnik.

Jeste li se ikad pitali kako nebo izgleda? Ja jesam. Mislim, govorimo o tome cijelo vrijeme u našem kršćanskom životu, ali kada malo dublje razmišljamo o raju zapravo ne znamo puno o tome. Mi znamo da ćemo gledati Boga licem u lice u raju, a znamo i da ćemo ondje naći ispunjenje svih naših najdubljih čežnji. No, ne znamo ni približno koliko bismo to uistinu željeli znati.

Jedan od razloga je taj što je raj previše divan da bismo to razumjeli. Sveti Pavao, koji je zapravo bio uzet na nebo, morao je priznati da je ono što je vidio bilo neopisivo. “Što oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je u ljudsko srce ušlo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube”, rekao je on u ushitu zbog onoga što je iskusio.

Ostali sveci i mistici koji su vidjeli naš vječni dom potvrdili su ove apostolove riječi, uvjeravajući nas da je raj neizreciva radost te da bismo ga trebali željeti više od bilo kojeg zemaljskog blaga.

Bezuvjetna ljubav može propasti, ali ljubav s uvjetima ne samo da je propala čim se rodi već se zapravo ne uspijeva ni roditi.

Kao što je rekao španjolski pisac: “Istina je ono što jest (i ostat će istina) čak i ako mislimo suprotno.” Brak je između muškarca i žene i za čitav život. Druga je stvar što nam serviraju razne “istine”, ali istina nije ono što se kaže ni ljepota ono što se nosi, ni dobro ono što se čini.

“Dok je molio često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti nešto s neba…”
Devet načina molitve svetog Dominika napisao je nepoznati autor, vjerojatno u Bologni, negdje između 1260. i 1288. godine. Izvor njegovih informacija bila je sestra Cecilija iz samostana svete Janje u Bologni (koju je u Red primio sveti Dominik), kao i drugi koji su bili u dodiru sa svetim utemeljiteljem Reda.