Već se odavno u našem vremenu i u našoj Europi šapuću riječi: „Ili jesi ili nisi“, jer vremena nije ostalo mnogo. Kako kaže otac Ante Antić, Krist nas pita dimimo li ili gorimo.
Jedna bliska prijateljica mi ovih dana prije samog poroda govori koje će ime nadjenuti svome sinu. O razlozima davanja jednog, tj. dva vrlo moćna i neobična imena, komentira da su teška vremena.
I uistinu, jesu. Unazad tri mjeseca svjedočili smo trima događajima koji su kršćanima bili, najblaže rečeno, skandalozni.
Nakon određenih pjesama na ovogodišnjem Eurosongu u svibnju u Švicarskoj, u katedrali svete Marije u austrijskom Linzu postavljena je 27. lipnja feministička skulptura Djevice Marije koja prikazuje trenutak rađanja Isusa. Naposljetku, 26. srpnja javnost preplavljuje scena otvorenja Olimpijade u Parizu.
I tako svaki mjesec nešto. Nema kraja. Duh svijeta, Neprijatelj Božji, očito je gospodar spomenutih događaja, ali i nekih drugih manje istaknutih, poput najave koncerta pjevača Jasona Derula u pulskoj Areni. Dok sam putovala istarskim cestama, sin me upita zašto pjevač ima krunu na glavi kao Isus – već i dijete jasno vidi na što se aludira.
Neprijatelj Božji je uzeo maha. Tko god čita Sveto pismo, zna koliko si je toga prisvojio. Zato me nekada više šokira to veliko iščuđavanje nas kršćana, a nadam se da ono ne proizlazi iz nepoznavanja Riječi Božje.
Razmislimo malo bolje i uočimo što to Neprijatelj u spomenutim događajima izruguje. Pobjedom pjesme transrodne osobe u Europi, kojom se iskrivljava spolnost koju je stvorio Bog Stvoritelj, u širem smislu napada se i brak jer više ne postoje samo muškarac i žena. Skulpturom u Linzu nedostojnim prikazom obeščašćen je Gospin lik. I treće, otvorenjem Olimpijade svima je već jasno da je na djelu bilo ismijavanje Euharistije.
Spolnost i brak, Marija i Euharistija. Zanimljivo. Riječ je o krilima do Neba, Bogu na zemlji, njegovoj ostavštini i najmilijem. Muškarac i žena sakramentom braka hodajući su prikaz Trojstvenog Boga. Marija je najbolji put do Krista i obrana od Zloga. Euharistija je hrana kojom Krist ostaje u nama i daje nam svu potrebnu snagu.
Neprijatelj Božji inače je pametniji od nas jer je duhovno biće, ali velika značajka mu je što nije savršen i uvijek mu neka vrata ostanu “odškrinuta”. Kod njega ništa ne može biti savršeno odrađeno. On je po naravi lažljivac i sve što on učini u nekom je dijelu laž i nesavršeno. A sve se nastranosti prvo puštaju u javnost kako bi se vidjelo mogu li ‘proći’; osim ponekih kritika, često se ne dogodi ništa značajno. Pisac J. R. Tolkien odlično je zaključio: „Zlo ne može stvoriti ništa novo, ono samo može iskvariti ili uništiti što je dobrim već stvoreno.“
Osvrnimo se kratko na posljednju blasfemiju. Posljednja večera, izrugana na otvorenju Olimpijade, dogodila se na Veliki četvrtak i bila je posljednje što je Isus Krist učinio prije trodnevne agonije. Ono što se posljednje čini pred smrt obično je ono najvažnije. Kao da je Isus poručio: Ljudi, svašta sam vam govorio, no ovo je sve. I upravo se ovom blasfemijom Neprijatelj otkrio ukazavši na ono gdje je Krist najživlji. Zato, ako netko traži Krista, neka pođe na Euharistiju. Ako čovjek ostane bez Euharistije, ostaje bez hrane bez koje se teško dolazi do Neba.
Inače, Krista osim u Euharistiji možemo susresti u čitanju Svetog pisma, po ljubavi za supružnika jer je ženidba sakrament, po Duhu Svetom koji nam je dan na razne načine i sl. Stoga, čak i kada bi nam se sve oduzelo, čak i Euharistija, kao u pandemiji, Krist je opet na toliko načina živ u svojoj Crkvi.
Kada sam promatrala scenu u Parizu, nisam osjećala ljutnju, već sam se sjetila kako je Majka Terezija vozeći se u vlaku razmatrala o Kristu raspetom na križu i čula kako izgovara riječi: „Žedan sam.“ Ključno pitanje koje je tada upitala bilo je: „Čega si žedan?“, a odgovor joj je promijenio život, kao i mnogima za koje je skrbila. Otvorila je oko sto dvadeset samostana, a na dodjeli Nobelove nagrade poručila je da su oni koji čine i podržavaju pobačaj ubojice. Kakav autoritet. Kada je čula odgovor čega je Isus žedan i shvatila ga ozbiljno za svoj život, mijenjala je svijet.
Što želim reći?
Sjajno je imati očitovanja biskupa. Sjajno je što je iz Pariza stigla isprika za vrijeđanja kršćana. I kada se sam papa osvrne na to, što će se promijeniti u mom i tvom srcu? Jesmo li ikada kao kršćani pitali i čuli čega je Krist žedan? Kada god smo svjedoci ovakvih stvari, naš odgovor mora biti još jača vatra u srcu, poziv na molitvu; na živ odnos s Isusom Kristom, gdje „jedan na jedan“ šutimo i slušamo što nam govori. Jer prikaz Posljednje večere u najstarijoj kćeri kršćanstva simbolično je pokopao katoličku kulturu, pobožnost i tradiciju ne samo Francuske nego i (Zapadne) Europe.
Ta slika nekada velike kršćanske Europe, mrtva je. No, ne trebaju osjećati ljutnju svi koji imalo znaju što Crkva jest. Oh, koliko je lijepa i živa!
Nedavno sam preko ‘mreže’ prisustvovala jednoj katoličkoj konferenciji i to ravno iz Londona. Tema je bila proročki dar Crkve i na svoje sam oči vidjela živu Crkvu, ljude koji osluškuju Boga i uistinu dobivaju njegovu riječ. Zašto je to danas potrebno, mnogi će upitati? Upravo zbog ovakvih vremena, Duh Sveti još jače izlijeva karizme i čudesa.
Također, ovo sam ljeto bila i na tzv. obiteljskom ljetovanju gdje sam uistinu uživo vidjela evanđelje. Ondje su bile obitelji koje se zajedno druže, slave Euharistiju, svjedoče jedni drugima, pjevaju i kliču, okupljaju se na kateheze. Djeca se okolo igraju i gledaju, upijaju, a mladi pomalo kreću istim putem. Bračni parovi iznova se zaljubljuju jedno u drugo, djeca s dijagnozama ozdravljaju, pod klanjanjem teku suze oprosta, obraćenja i radosti, ljudi dobivaju novu želju za čitanjem Božje Riječi te idu dalje podižući nove skupine s kojima mole, u kapelicama, kućama i suterenskim prostorima – suvremenim katakombama.
Ondje sam čula i čovjeka koji kaže: „Ne mogu, ne znam, ali želim i moram upoznati Božju ljubav“, kao i jednoga oca s velikim životnim križevima koji je od suza jedva izrekao da samo želi u svom životu da mu djeca ljube Boga – srce mi je zaigralo. Nakon toga nikada više ne mogu biti tužna, već puna nade jer sam se osvjedočila da je lice Crkve toliko živo, lijepo, mlado! I čak kada ne bismo rekli, ipak ima nade! Crkva je živa!
Poznate teološke tvrdnje da je došlo vrijeme laika i malih zajednica, danas postaju istina. Konkretiziraju se u stvarnost pred kojom onda zastanu i oni koji to propovijedaju.
A sve je to još 1969. predvidio kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa, kada je rekao da će nakon današnje krize u Crkvi ona postati malo stado vjernika i da će, kao takva, uživati u svom procvatu.
I baš nedavno mi je to potvrdio jedan fratar kada mi je priznao: „Ništa mi ne možemo više; dajte vi majke i očevi, laici, skupite se i svjedočite i pozovite druge.“
I dok gledamo iščezavanje onog katoličkog iz široke kulture, naš jedini odgovor mora biti ozbiljno suprotstavljanje mlakosti. Isus je rekao da mu se bljutavost gadi. Petra je prva dva puta upitao ljubi li ga koristeći izraz za dubinsku ljubav (agape), a Petar mu je oba puta odgovorio da mu je drag. Kada je Petar shvatio pogrešku, zaplakao je, a Petrov plač trebao bi biti plač svih nas koji smo ikada odbili Božju ljubav.
Već se odavno u našem vremenu i u našoj Europi šapuću riječi: „Ili jesi ili nisi“, jer vremena nije ostalo mnogo. Kako kaže otac Ante Antić, Krist nas pita dimimo li ili gorimo.
Vremena jesu teška, no Bog i još više govori i pokazuje svoju silu, moć i čudesa. Nadam se da će nam to stvarno pomoći da „živeći ne umremo“. Nemojmo žaliti za nekim vremenima, već radije uložimo snage da upoznamo Crkvu. Ona sada djeluje poput užarene kugle koju otpravlja svaka Euharistija sa završnim riječima: „Ite, missa est“, što ne znači samo da smo otpušteni s mise, nego i poslani u svijet.
Skandali nas ne bi trebali učiniti čemernima. Okretanje prema svojoj obitelji nije ni bijeg ni poraz, već odgovor na ono kamo nas Duh Sveti šalje. Naš Bog je osoba, ne neka struktura koja šuti. Danas je postalo još važnije i vrjednije kleknuti navečer kraj djeteta i s njim šaputati molitve. Naša djeca će živjeti po onom što mi roditelji živimo i govorimo i toga će se sjećati. O da, hoće, jer ćemo te molitve sve više izgovarati punim srcem!
To je uistinu ono što mijenja povijest i svijet.
Na kraju cijele priče o nemilom događaju u Parizu, mnoge je razveselila slika Pariza bez struje s osvijetljenom bazilikom Srca Isusova. Tako je znakovita prisutnost svjetla u crkvi koja je čudesno pošteđena tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu i koja od svoje posvete 1919. ima trajno euharistijsko klanjanje. Naime, cijela se Francuska posvetila Srcu Isusovu, a ta bazilika s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Pariz izgrađena je kao zavjet te kao pokora za grijehe.
No činjenica da je jedino bazilika Srca Isusova svijetlila u cijelom gradu znakovita je i zbog duge pobožnosti prema Srcu Isusovu u toj zemlji, koja se proširila na cijelu Crkvu.
Od 1673. kada se svetoj redovnici Margareti Mariji Alacoque u Paray-le-Monialu Isus ukazao sa svojim Presvetim Srcem, preko s. Ane Magdalene Rémuzat kojoj je naložio širenje štita (amblema) njegova Presvetog Srca za vrijeme velike kuge u Marseilleu 1720., nakon čega je kuga odande zauvijek nestala, i na kraju, do šire prepoznatljivosti znaka Presvetog Srca koji su nosili protivnici protukatoličke Francuske revolucije.
I ovaj put, Srce Isusovo opet je zasvijetlilo. Možda je sada progovorilo, ne samo Francuzima kao podsjetnik na naknadu za grijehe i novo posvećenje „grada ljubavi“, već i svima nama. Vremena su teška, ali sva oružja imamo. I ne bojmo se! Crkva je možda sve manja, ali je i živa! I baš na tu malu i živu Crkvu Krist je, vjerujem, mislio kada je Petru rekao: „Ni vrata paklena neće ju nadvladati“ (usp. Mt 16,13-19).
Izvor: Bitno.net. Autor članka Anja Mihanović