Stiri

TOMISLAV IVANČIĆ rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Neka ove misli našega Blaženika i u nama pobude iskrenu ljubav prema bližnjima i našoj Domovini!
Volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije.

Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi temelj je svakog duševnog života.

Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.

1. Postanete manje sebični

Ako vam je ikada teško moliti krunicu, ili vam je teško moliti je redovito, čitajte dalje da doznate sedam najvećih iznenađenja koja se dogode u vašemu životu kada počnete češće moliti krunicu!

Znate kako je kada nekoga ili nešto volite svim srcem, i u sebi osjećate veliku strast za tom stvari ili osobom, ali nekada je tako teško ljubav pokazati djelima? Tako ja razmišljam o krunici. Volim je i volim to što smo je dobili na dar. Doista vjerujem u njezinu moć. No odvojiti vrijeme da je izmolim? To od mene traži da žrtvujem i odvojim nešto vremena i energije od sebe i razmišljam o otajstvima krunice. Molitva krunice pomaže nam ponovno se usmjeriti prema Kristu, koji nas može izvući iz grijeha i usredotočenosti na sebe, i uvijek iznova nas uči disciplini suzdržavanja od udovoljavanja svojoj sebičnosti.

Od vrlo velike je važnosti upoznati, na prvom mjestu, lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, da ih izbjegavamo i da pravu prigrlimo; zatim koja je od tolikih raznih pobožnih vježbi prave pobožnosti prema svetoj Djevici najsavršenija, njoj najdraža, kojom Boga najviše slavimo a sebe najlakše posvećujemo, pa da tu odaberemo. O pravim pobožnostima prema Gospi možete više pročitati OVDJE.
Veliki štovatelj Blažene Djevice Marije, sveti Ljudevit Montfortski ovako je pisao: “Ja nalazim sedam vrsta lažnih štovatelja i lažnih pobožnosti prema Presvetoj Djevici. To su: 1. štovatelji kritičari; 2. bojažljivi štovatelji; 3. izvanjski štovatelji; 4. preuzetni štovatelji; 5. nepostojani štovatelji; 6. licemjerni štovatelji i 7. sebični štovatelji.”

Bila je duboko religiozna, dražesnog izgleda, a razumjela se dobro i u svjetovne stvari. Bio sam uvjeren da će to biti savršen brak.
Za duhovitoga turskog šaljivčinu, legendarnoga Nasrudin-hodžu, kažu da je jednom sjedio pred svojim dućanom, kad ga je posjetio prijatelj da mu priopći veliku novost. “Upravo se kanim ženiti, pa sam vrlo uzbuđen.

Odredi si već danas: pola sata molitve ujutro. Budi u tome odlučan, pomisli da ako za tjelesnu toaletu i za hranu trošiš i po sat i više vremena, onda nemoj oklijevati da za duhovnu toaletu uzimaš bar pola sata.
Za napredak u duhovnom životu, a to znači za liječenje ljudskog duha, potrebno je tijekom dana imati vrijeme određeno za molitvu. Molitva je kontakt s Bogom, po njoj dobivamo snagu za život, u njoj liječimo duhovne rane, strahove, tjeskobe i nemoći. Molitva je stoga čovjeku potrebna kao i zrak plućima. Naučeni smo svako jutro temeljito obaviti jutarnju toaletu, doručkovati pa poći na posao. Nitko se ne usuđuje poći iz kuće neuredno odjeven, nepočešljan, neobrijan ili neumiven. Stoga je neobično da se u duhovnom pogledu vladamo suprotno. Izlazimo iz svojih kuća bez ikakve duhovne toalete, odlazimo na radna mjesta i susrećemo se s ljudima zaboravljajući da nam je duša opterećena, uprljana, izmučena kojekakvim susretima, brigama, tjeskobama, negativnim doživljajima, sumnjama i nevjerom. Zato joj je svako jutro i svaku večer potrebna duhovna toaleta. Ako nemamo vremena da umijemo dušu i očistimo savjest, postajat ćemo iz dana u dan sve bolesniji, sve nervozniji i nezadovoljniji, sve slabiji, sve nemoćniji…