Stiri

“Ti si, moj sine, samo htio vidjeti svjetlo, ali te je dočekao mrak. Odbio sam ti pokloniti jutro, poslijepodne, noć, zoru, vodu, toplinu, hladnoću, knjige, simfonije, pjesme, prijateljstvo, most u našem gradu, miris kiše koja pada na zemlju, uspavanke, kruh i vino. Oduzeo sam ti osmijehe i suze. Oduzeo sam ti oči, ruke i srce”
Rasprava o pobačaju danas se najčešće usredotočuje na majku i njezino nerođeno dijete, i to s pravom, jer majka nosi kompletan teret trudnoće, a dijete je ono o čijem se životu odlučuje. Međutim, u toj raspravi nikako ne bi trebalo zaboraviti treću osobu: oca. Jer, očevi se također, svaki na svoj način, moraju suočavati s posljedicama pobačaja. Neki očevi su napustili djetetovu majku, drugi su je prisilili na pobačaj, treći su se protivili pobačaju. I oni će, poput majki, zbog svoje uloge u pobačaju jednom odgovarati pred Gospodinom. Osim toga, kroz život će osjećati duhovne, emocionalne i psihološke posljedice toga teškog čina.

Paolo Antonio Briguet je brazilski novinar koji je prije gotovo trideset godina nagovorio svoju suprugu da ne sluša glas svoje savjesti i pobaci nerođeno dijete, donosi Aleteia. Danas duboko žali zbog svoje odluke. Njegov sin bi 16. ožujka proslavio 27. rođendan. Novinar je tim povodom na Facebooku objavio potresno pismo. U njemu otvara prozor u dušu oca ranjenoga odlukom koja mu se tada činila prikladnom. S vremenom je shvatio koliko je ta odluka bila pogrešna.

Žrtva na svetoj misi, budući da je istovjetna sa žrtvom na križu, ima neizmjernu vrijednost.
Sveta misa i žrtva na križu, iako su vremenski odvojene, jedna su te ista žrtva, ovdje ponovno izražena, ne u žalosnim i krvavim okolnostima kao na Kalvariji, nego kao ljubeća poslušnost našega Gospodina volji Očevoj. Ovo unutarnje predanje sebe kao žrtve isto je i na Kalvariji i na misi: to je Kristova žrtva. Isti je Svećenik, ista Žrtva, isti prinos i poslušnost volji Boga Oca. Vanjska manifestacija te jedne te iste žrtve: na Kalvariji se ona očituje preko Kristove muke i smrti; u svetoj misi kroz sakramentalno i nekrvno odvajanje tijela i krvi Kristove transupstancijacijom, pretvorbom kruha i vina.

Petar Gospodinu u današnjemu evanđelju postavlja ovo pitanje: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” To je i tema našega današnjeg razmatranja: znamo li u svakoj prilici oprostiti? Činimo li to dovoljno brzo?

Mnogi su se sveci kroz stoljeća utjecali sv. Josipu za pomoć. Kao Isusov poočim i Marijin zaručnik, sveti Josip bi uvijek nalazio načina da na čudesan način odgovori molbama onih koji mu se utječu.

“Tamo nema starosti, niti bolesti, niti ičega nalik propadljivosti jer to je mjesto i dom besmrtne slave… I, povrh svega toga, neprekidna Kristova prisutnost, prisutnost anđela… bezbrižnost jer nema straha od Sotone, od podvala đavla, nema prijetnje pakla ili smrti.”

Grijeh ostavlja u duši trag koji treba izbrisati kroz patnju i s puno ljubavi. Iako je naš grijeh uvijek osobna uvreda Bogu, on se odražava i na druge.
Život kršćanina može biti ispunjen pokorom koju samo Bog vidi: prikazivanje bolesti ili umora Bogu, odustajanje od vlastitih nauma, dobro i predano obavljen posao iz ljubavi prema Bogu, uvođenje reda u osobne stvari i slično.