Stiri

Osam dana kasnije ista je gospođa ponovo posjetila Don Bosca. Bila je blijeda, tužna i usrdno molila sveca da dođe i blagoslovi njezina najmlađeg sina jer je teško bolestan.
Jedna ugledna torinska dama za koju se znalo da je jako pobožna, posjetila je Don Bosca zajedno sa svojim najmlađim sinom. Don Bosco je, između ostaloga, upita: „A kako je Vaš najstariji sin, nešto studira?“

„Krenuo je stopama svoga oca, želi u diplomaciju. Drugi mi je na vojnoj akademiji, bit će general.“

„A ovoga ćemo u svećenike!“ predloži don Bosco.

„Ne, svećenik ne! Radije bih ga vidjela mrtvoga!“

Don Bosco, duboko ožalošćen takvim odgovorom, pokušao je urazumiti pobožnu damu, ali njegove su riječi bile uzaludne. Osam dana kasnije ista je gospođa ponovo posjetila Don Bosca. Bila je blijeda, tužna i usrdno molila sveca da dođe i blagoslovi njezina najmlađeg sina jer je teško bolestan. Don Bosco je posjetio dječaka koji mu je uporno ljubio ruke. Saznao je da su ga liječnici pomno pregledali i da nisu pronašli uzroke njegovu lošem stanju.

Vojnici su iskalili na njemu sav svoj bijes: polako su mu gulili kožu s tabana, natjerali ga da trči dvoranom bez cipela i da hoda putem do groblja koji su posuli solju. Mali José Sanchez del Rio, kojega su gurali i tukli kao što su to činili i Isusu na putu na Kalvariju, bio je sav u krvi, i dalje je izvikivao riječi svoje vjere.

“Stvarno sam najnesretniji čovjek. Kako onaj može imati sve, a ja ne mogu? Pošten sam, molim se Bogu svakog dana, držim sve njegove zapovijedi. Onaj preko i ne vjeruje u Boga, a sve mu ide od ruke, to doista nije pravedno.”

Prije mnogo godina živio neki jednostavan i dobar čovjek, dobar muž i pažljiv otac, ljubazan susjed, pošten građanin. Svakoga je dana radio u polju da bi uzdržavao svoju obitelj. Bio je marljiv i zemlja mu je uzvraćala svojim plodovima: pšenicom, kukuruzom, grahom, smokvama, grožđem. Obitelj dobroga čovjeka imala je uvijek sve što joj je bilo potrebno, a žena i djeca uzvraćali su ljubavlju. Pa ipak, čovjek je osjećao da je život prema njemu bio surov. Uvijek se tužio kako je njemu jako teško. Prvi susjed prekoputa, čovjek imućan, živio je u vili od mramora i zlata. Njegova polja obrađivali su drugi dok je on na konju odlazio u duge šetnje.

Siromah je mislio: “Stvarno sam najnesretniji čovjek. Kako onaj može imati sve, a ja ne mogu? Pošten sam, molim se Bogu svakog dana, držim sve njegove zapovijedi. Onaj preko i ne vjeruje u Boga, a sve mu ide od ruke, to doista nije pravedno.” Dobri čovjek bio je svima zavidan, jer je svatko imao nešto što je njemu bilo uskraćeno.

Svjedočanstvo svećenika Splitsko makarske-nadbiskupije: U bogosloviju sam ušao u 32. godini života. Prvi put unutar svoje odrasle dobi sam osjetio da sam na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s pravim ljudima. Ove godine sam proslavio mladu misu. I svaki dan nakon te proslave, bez obzira na sve moje promašaje i realnost života, mi je kao zgoditak na lotu.

Godinu koja je iza nas obilježio je jedan važan događaj o kojem se možda nedovoljno govori.

Sinoda mladih u Rimu. Događaj koji predstavlja važan iskorak prema boljem shvaćanju fenomena kršćanskog poziva (supružničkog ili duhovnog). I kontinuirane i sustavne potpore u njegovu praćenju i razlučivanju. S tim događajem u perspektivi, čini mi se, potrebno je sagledati i nedavno minule događaje koji su uskomešali jedan dio naše javnosti. I posvjedočili koliko je još potrebno raditi na onome

Kao sedmomjesečna beba je ispao iz kolijevke u kamin. Zbog ozbiljnih opeklina nije mogao otvoriti oči, glava mu je otekla, a pluća mu nisu ispravno funkcionirala.

Otac Juan Maria Crisostomo svjedoči kako su njegov život obilježili čudesni događaji koji su ga naposljetku doveli do redovničkog života u zajednici Siromašnih franjevaca Isusa i Marije, donosi Catholic News Agency. Prvo čudesno iskustvo je iskusio kao mala beba, a drugo se dogodilo u 14. godini, kada je doživio iskustvo kliničke smrti.

Otac Juan je odrastao u Dominikanskoj Republici. Kao sedmomjesečna beba je ispao iz kolijevke u kamin. Zbog ozbiljnih opeklina nije mogao otvoriti oči, glava mu je otekla, a pluća mu nisu ispravno funkcionirala. Liječnici su njegovoj majci najavili kako će beba brzo umrijeti. Njegova mama ga je nakon toga uzela u naručje i počela se moliti Majci Mariji: „Majko Božja, posreduj za njega kroz svog Sina Isusa Krista.”

Rođen sam 16. srpnja 1949. u Kerali, u Indiji, kao najstarije od sedmero djece.

Kad sam imao 14 godina stupio sam u sjemenište Svete Marije u Thiruvalli i počeo se pripremati sa svećeništvo. Četiri godine poslije upisao sam bogosloviju Svetoga Josipa u mjestu Alwaye, u Kerali, gdje sam nastavio studij. Poslije sedam godina studija filozofije i teologije, 1. siječnja 1975. bio sam zaređen za svećenika i počeo sam služiti kao misionar u biskupiji Thiruvalla.

U nedjelju 14. travnja 1985., na svetkovinu Božjega milosrđa, išao sam slaviti misu u jednoj misijskoj župi na sjeveru Kerale i putem sam doživio tešku nesreću. Dok sam vozio motocikl, punom me snagom udario džip čiji se pijani vozač upravo vraćao s neke hinduske proslave. Hitno su me prevezli u bolnicu udaljenu oko 55 kilometara. Tijekom vožnje, moja je duša izašla iz tijela i iskusio sam smrt. Odmah sam susreo svog anđela čuvara.

Vidio sam svoje tijelo i ljude koji su me vozili u bolnicu. Čuo sam kako plaču i mole za mene. U tom mi je trenutku moj anđeo čuvar rekao: „Odvest ću te u nebo, Gospodin te želi susresti i s tobom razgovarati.“ Dodao je da mi putem želi pokazati pakao i čistilište.