Stiri

Nastavljeni su i završeni unutarnji radovi uređenja u sakristiji. Postavljene su ploče na strop sakristije i u hodniku župnoga ureda. Postavljene su ploče, stiropor, mrežica i povučena je fina žbuka na strop sakristije i na okolne zidove. Govor je o velikoj prostoriji što se nalazi na ulazu u župni ured i o hodniku što je na desnoj strani. Bila je potrošena svota novca u vrijednosti od 9693 leja za materijal i 8580 leja za radove izrade. Stavljamo u članak nekoliko slike koje prikazuju kronološki korake prilikom izvođenja radova.

Întâlnirea va avea loc pe data de 01.12.2018 în Parohia Romano - Catolica din Carașova. La acea întâlnire vor participa tineri care aparţin de Dioceza romano-catolică de Timişoara. Programul întâlnirii este următorul: 09.00 - 10.00h, sosire la Centrul Cultural din Carașova; 10.00h, cateheză pe vârste; 11.00h, discuţii în grupuri mici; 12.00h, evaluarea activităţii în grupuri mici; 13.00h, prânzul; 15.00h, cercetarea cugetului-posibilitate de spovadă; 16.00h, Sfânta Liturghie, aprinderea primei lumânări de Advent. La această întâlnire s-au înscris în jur de 300 de participanţi.

Postavljena je nova čelična kapija na ulazu karaševskog groblja. Kapija je bila postavljena prošlog tjedna, prije blagdana Svih svetih. Bilo je potrebno postaviti novu kapiju jer stara je bila iskrivljena na jednome kraju i teško se zatvarala. Troškovi izrade iznosili su 1.500 leja, materijal za izradu 1.300 leja, sve ukupno kapija koštala je 2.800 leja. Majstor koji je radio na izradi je isti koji je izradio ostale dvije kapije koje su postavljene na ulaz u župni vrt.

“Sa svojim Vodičem bila sam na velikom putovanju. Nije moguće izreći kakva je to šetnja. Pri tome ne mislim na sebe, tko sam i kako mi je bilo. Prolazila sam kroz mjesta i promatrala bih ih zadovoljna. Nekada što i zapitah i primih odgovor, a nekada ga ne primih, a opet bijah zadovoljna. Prođosmo preko mjesta mučenika (Rima), preko mora (Sredozemnog), preko pustinje do mjesta gdje je bila Kuća svete Ane i Blažene Djevice Marije, tu se uspeh sa Zemlje.

Pročišćavajući karakter euharistijske žrtve jest ono što nam treba biti na pameti kada nas naši prijatelji koji nisu katolici upitaju zašto prinosimo zavjetne mise za mrtve. Mnogo se drugih pitanja nadovezuje na ovo.

Prvo je pitanje može li išta što mi činimo – bilo koje naše djelo – biti doista iskupljujuće za drugu osobu. Po sv. Pavlu odgovor je da. “Jer Božji smo suradnici” (1 Kor 3,9). Bog je htio da i mi surađujemo s njime u njegovu djelu otkupljenja. Sv. Pavao nadalje kaže: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Bog je htio da radimo ne samo na vlastitu spasenju (usp. Fil 2,12), već i da nosimo bremena jedni drugima (usp. Gal 6,2) jer smo dionici Kristove žrtve otkupljenja. Mi možemo i trebamo zagovarati jedni za druge da nam se otpuste naši grijesi. “Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište i dat će mu život – onima koji čine grijeh što nije na smrt” (1 Iv 5,16).

Đavao ima čitav sistem teologije i filozofije, koji će razjasniti svakome tko hoće slušati da su stvorene stvari zle, da su ljudi zli, da je Bog stvorio zlo i da On izravno hoće da ljudi moraju trpjeti zlo. Prema đavlu, Bog se raduje trpljenju ljudi i, stvarno, cijeli je svemir pun bijede, jer je Bog tako htio i zamislio.

Uistinu, kaže taj teološki sistem, Bog Otac je stvarno uživao kada je predavao Svoga Sina Njegovim ubojicama, a Bog je Sin došao na zemlju, jer je želio da ga Otac kazni. Obojica zajedno ne traže ništa drugo nego da kažnjavaju i progone svoje vjerne. U stvari, stvarajući svijet Bog je jasno vidio da će čovjek neizbježivo sagriješiti, a to je bilo gotovo kao da je svijet stvoren zato da čovjek može griješiti, tako da bi Bog imao priliku očitovati svoju pravednost.

Tako je, prema đavlu, prva stvorena stvar bila stvarno pakao – kao da bi inače sve bilo, u nekom smislu, radi pakla. Zato se pobožan život onih koji su “vjerni” toj vrsti teologije sastoji iznad svega u nekoj opsesiji zla. Kao da već nema dosta zla na svijetu, oni umnažaju zabrane i prave nova pravila, vežući sve trnjem, tako da čovjek ne može izbjeći zlo i kaznu. Oni bi htjeli da on krvari od jutra do noći, makar ni s toliko mnogo krvi nema nikakva oproštenja grijeha! Križ, dakle, nije više znak milosrđa (jer milosrđe nema nikakva mjesta u takvoj teologiji), on je znak da su Zakon i Pravednost do skrajnosti prevladali, kao da je Krist rekao: “Nisam došao da srušim Zakon nego da on sruši mene.” Jer to je, prema đavlu, jedini put kojim Zakon može biti stvarno i istinito “ispunjen”. Nije ljubav nego kažnjavanje ispunjenje Zakona. Zakon mora proždrijeti sve, i Boga. Takva je ta teologija kažnjavanja, mržnje i osvete. Tko bi htio živjeti pod takvom dogmom mora se veseliti u kažnjavanju. On, uistinu, može uspješno izbjeći samom kažnjavanju “loptajući se” sa Zakonom i Zakonodavcem. Ali se mora dobro brinuti da drugi ne umaknu trpljenju. Mora zaposliti svoj um njihovom sadašnjom i budućom kaznom. Zakon mora pobijediti. Ne smije biti nikakva milosrđa.